Vraćam se maminom seocetu, sokacima kao u pjesmama i umirujućoj tišini slavonske ravnice... Tri godine su prošle od mog posljednjeg odmora tamo, a sada se spremaju svatovi, dan nakon godišnjice bakine smrti, pa imam razlog više za koji slobodan dan i dugo priželjkivanu ponovnu vožnju brzim vlakom Sarajevo - Budimpešta.

Ni hladnoća, ni mogućnost zadržavanja zbog snijega, ni apsurdne međuentitetske zamjene lokomotiva, ni upozorenja što putujem sama, ni opterećenje kolega koji će me mijenjati... neće mi zasjeniti ovaj osjećaj...

Još da upakujem poklone, odspavam koji satak i... ako se ne pojavim online u ponedjeljak, ili sam zaglavila negdje u snijegu, ili sam našla kakvog bećara. ;)

JouJou, Morgana i Patafta me prozvaše za ovu štafetu, pa se prisjetih par apsurdnih situacija i čudnih momenata koji mi se, čini se, dešavaju sve više, što se više trudim da ih izbjegnem.

*Tako sam se, jednom, zbog svoje zaboravnosti i nekad uvrnute logike, dovela u nezgodnu situaciju kad sam svoju žvaku izbacila na tanjir, pored kolača koji mi je poslužila V. Naravno, odmah sam zaboravila da sam je uopće imala, pa kad sam viljuškom naišla na tu istu žvaku, pomiješanu s komadima kolača, bila sam u čudu, kako se V. moglo desiti da joj žvaka ispadne iz usta dok pravi kolač. :S To sam joj čak i ispričala. :D

*Isto tako mi se, ne jednom, dogodilo da uključim vodu za kafu ili čaj, vratim se gostima u sobu, u zanesenosti pričom potpuno zaboravim da bi voda trebala provriti, najednom 'zijevnem', otrčim natrag u kuhinju i, naravno, zateknem potpuno suh lončić.

*Klepila sam par stvari - dvije zaleđene žabe iz anatomske zbirke na faksu (tu sam, doduše, bila saučesnik; jedva smo odlomile dvije žabe, iz tepsije pune spojenih vodozemaca u zamrzivaču; poslije smo otišle u čitaonicu i, da se žabe ne bi odmrzle i prostorijom počele širiti miris formalina, zakopale smo ih u snijeg pod bor u kampusu, dok ne krenemo kući, da vježbamo disekciju; nakon toga smo se tješile kako imamo valjda pravo na po jednu žabu, koliko smo samo para ostavile fakultetu), pipetu (koju mi je, zabrinutoj 'kako ću ja to na ispitu savršeno zamotati u novinski papir pred sterilizaciju', kolega ubacio u tašnu i, uz prevrtanje očima, stao u kraj mom komplikovanju, a pipeta je ubrzo pukla) i sestrinu ljubičastu šnalu (posudila, i zaboravila vratiti, ma halalit će ona to meni).

*Trenutno me užasno, užasno nervira drndanje osušenog hladnjaka u kućištu. Čini mi se da sam kod Vronske pročitala kako ona takve situacije rješava 'nasilno', pa sam nogom malo prodrmala kućište i stalo je, ali uskoro se ponovo javio taj nepodnošljiv zvuk. Vrijeme je da ga otvorim i podmažem cooler jednom za svagda, al' mi mrsko.

Toliko, i ovo je previše. :D Vidim da Gracia nije prozvana, pa eto, prozivam je ja. :) Prozivam i svoju Garabuli, novog kolačića u blogerskom svijetu. :D

I nakon čitave Zemljine revolucije, koja je, čini se, protekla u treptaju, moja su shvatanja, s ove vremenske distance, manje-više ista onakva kakva su bila kad je distanca bila zanemariva, i to ću priključiti nizu svojih malih, ličnih pobjeda, izgrađenom naspram niza prethodnih poraza...

Većim dijelom tog vremena, voljela sam svoju ravnu ćizu, kojoj je malo ko bio zanimljiv i sasvim bi rijetko oscilirala, garantujući mi tako dugotrajan mir i poneki nemir, do sada... Sada se pitam da li da je, nemirnu, nekako izravnam i zaglušim joj receptore i prijemčivost na iznenađujuće atipičan izvor maštovitosti iz okruženja... Or to just fall and go with the flow?